Istorija tarota prožeta je mitovima . Prema nekima mitovima, tarot, I-ching i runsko pismo potječu iz Atlantide. Povjesničari tarota koji takve legende shvaćaju ozbiljno, govore da se tarot u povijesnom smislu pojavio na svijetlu dana u razdoblju između 336. i 323. godine pr. Krista, kad je Aleksandar Veliki tijekom svojih osvajačkih pohoda postavio temelje helenističkoj kulturi koja je obuhvatila elemente grčke, egipatske i azijske kulture i društva. Aleksandrija, koju su osnovali Ptolemejevići, postala je središtem helenističke kulture u kojima su centri duhovnoga života bili Museion (hram Muza) i obližnja knjižnica Serapeum. Prema legendi se prvobitni tarot nalazio upravo u spomenutoj knjižnici. Museion i Serapeum pretrpjeli su teška oštećenja tijekom ratova Julija Cezara, kasnije u 3. stoljeću, a konačan udarac zadao im je kalif Omar u 7. stoljeću. On je navodno nakon osvajanja Aleksandrije tijekom osam mjeseci ložio vatru u mjesnim kupalištima rukopisima slavne Aleksandrijske knjižnice.
Legenda dalje govori da se prije uništenja aleksandrijskog hrama sastalo devetoro njegovih svećenika radi dogovora o tome kako sačuvati tajna znanja za buduće naraštaje, jer su znali da će hram uskoro biti uništen, a oni pobijeni. Na koncu su odlučili da će to tajno znanje predati jednom narodu iz Indije, tj. Romima. Postavili su im uvjet da tarotske karte neće dati u ruke nikome tko nije posvećen, i da ih neće dati nikome za korištenje radi zabave. Tako su Romi sačuvali tarot i koristili ga kao svojevrsno filozofsko pomagalo. Tijekom sljedećih sedam stoljeća proširili su ga širom Azije kao tzv. Ciganski tarot. No, budući da su uskoro prekršili ona dva uvjeta koje su im postavili svećenici, osuđeni su da do danas lutaju po svijetu.
Druga verzija legende govori da su svećenici, vidjevši kako brzo iz svijeta nestaju čestitost i poštenje, a opstaju grijeh i zlo, odlučili za prenošenje toga tajnoga znanja iskoristiti nemoral i nepoštenje. To je dovelo do pojave tarotskih karata.
Prema legendarnoj povijesti, širenju tarota u zapadnoj Europi pripomogli su križarski pohodi. U tome je veliku ulogu odigrao red templara, hramskih vitezova. Oni su podupirali istočnjačku kulturu i preuzeli mnoge njene elemente. Postupno su usvajali znanost Grka i Arapa, ali i ezoterijska znanja i obrede različitih inicijacijskih i misterijskih škola (primjer esena ili raznih hermetičkih društava iz Aleksandrije). Dio tih znanja bila je i Thothova Knjiga (Hermesa Trismegista), koja je navodno bila onaj pravi tarot koji povezuje u sebi alkemijske, astrološke i hermetičke principe. Nakon pada kršćanskog Jeruzalema kojeg je 1187. godine osvojio saracenski sultan Saladin, templari su svoju središnjicu premjestili u Francusku. U nju su donijeli tarot preko Italije i Njemačke. Pojedini poznavatelji tarota neopravdano tvrde da je upravo zahvaljujući tome započela velika epoha renesanse. Međutim, još prije toga zadesila je templarski red katastrofa. Francuski kralj Filip IV. Lijepi organizirao je 1307. godine njihovo uništenje. Nakon toga je tarot nestao iz javne uporabe. Oswald Wirth je u knjizi Tarot u srednjevjekovnim slikama (1889) napisao da su u to vrijeme tarot proučavali i koristili članovi mnogih ezoterijskih društava.
Preuzeto sa http://www.aeropag.org
